Svjesno življenje
Danas je vrlo raširena sintagma „rada na sebi“, odnosno osobnog razvoja.
Što ona znači? U kriznim situacijama znači aktivno se propitkivati kako ih prevladati, možemo li sami ili uz nečiju pomoć: bliskih osoba od povjerenja ili stručnjaka. U „mirnodopskim“ okolnostima to bi bilo promišljati koje vještine bismo željeli unaprijediti, koje ciljeve u budućnosti ostvariti, a potom djelovati: čitati relevantnu literaturu, pohađati radionice, predavanja ili neki formalni oblik obrazovanja, pronaći si nekoga za mentora i neformalnog učitelja, baciti se na posao i metodom pokušaja i pogrešaka stjecati iskustvo dok ne otkrijemo najbolji način za nešto. Upravo nam aktivno i kreativno traženje rješenja i nadilaženje prepreka u svakodnevnom životu jača prilagodljivost, osnažuje nas te čini kompetentnima i samopouzdanima. Dugoročno gledano, znatno je korisnije puno puta pokušati i ne uspjeti nego nikad ništa ne pokušati pod pretpostavkom vlastite bespomoćnosti.
Zašto je dobro neželjene događaje i situacije koje nas zadese sagledati iz šire perspektive prije nego zaključimo da „nemamo sreće u životu“ i što god poduzeli „neće nam biti bolje“ zgodno oslikava drevna kineska priča o seljaku koji je živio u vrlo siromašnom selu. Smatrali su ga dobrostojećim jer je imao konja za oranje i prijevoz. Godinama je uz njegovu pomoć obrađivao svoja polja dok jednoga dana konj nije pobjegao. Doznavši za to, svi susjedi pohitaše utješiti seljaka.
Kakva nesreća! - rekoše suosjećajno.
Možda jest, možda nije. - odgovori seljak.
Drugo jutro konj se vrati predvodeći krdo divljih konja.
Kako je to divno! - uzviknuše susjedi.
Možda jest, možda nije. - odgovori seljak.
Sljedećeg dana seljakov sin pokušao je jahati jednoga od divljih konja no ovaj ga je zbacio sa sebe i mladić je slomio nogu. Susjedi su izrazili svoje žaljenje zbog velike nesreće koja ga je snašla, ali seljak je opet ponovio: Možda jest, možda nije.
Nekoliko tjedana kasnije zemlja je ušla u rat i vojska je došla u selo provesti mobilizaciju. Svi mladići bili su unovačeni osim seljakova sina jer je imao slomljenu nogu. Susjedi čestitaše seljaku na sreći koja mu se na kraju osmjehnula.
Možda jest, možda nije. - odgovori im seljak.
Čemu nas uči ova priča? Prihvatiti sve što nam se događa bez vrednovanja – tako je kako je, ni dobro ni loše. Kad nešto procijenimo kao loše za nas gotovo automatski stvaramo priče o tome kako će negativno utjecati na našu budućnost i otvaramo put patnji – brinemo se, strahujemo, frustrirani smo. Trošimo energiju i vrijeme opirući se stvarnosti koja nam se ne sviđa i koju ne možemo promijeniti umjesto da ih usmjerimo na promišljanje ideja i akcija koje će nam omogućiti da budemo dobro, odnosno bolje. Prihvaćajući našu trenutnu stvarnost kakva jest jednostavnije nam je djelovati za svoje dobro. Osjećamo veću fokusiranost, bistrinu, uravnoteženost.
