Osobni razvoj je cjeloživotni proces

Rano djetinjstvo vrijeme je intenzivnog rasta i sazrijevanja – tjelesnog, kognitivnog i emocionalnog. Usporedno s njim odvija se i proces socijalizacije nas kao pojedinaca koji odrastamo u određenom društvenom okruženju. Kroz odgoj i obrazovanje usvajamo uvjerenja, vrijednosti i norme društva u kojem živimo te stječemo znanja i vještine koje će nam omogućiti da kao odrasla jedinka u njemu samostalno funkcioniramo. Barem je u teoriji to nekako tako zamišljeno. Sa završetkom formalnog školovanja doživljavamo se izgrađenim i cjelovitim osobama pa nekako kod većine ljudi spontano nestaje potreba za daljnjim učenjem i razvojem. Nadalje, školski sustav je tako postavljen da nas primarno opskrbljuje stručnim znanjima i specifičnim informacijama, a znatno manje nekim životno važnim vještinama poput komunikacije, upravljanja emocijama, samomotivacije i sl.

‍

Život je kao vožnja biciklom. Da biste održali ravnotežu, morate ići naprijed.
Albert Einstein

‍

Međutim, život nas čak i kad se odvija prema planu i našim očekivanjima (a često nije tako) stavlja pred nove izazove, suočava nas s problemima i situacijama koje traže našu prilagodbu, primjerenu reakciju ili rješenje. Zato se i kaže da životna škola traje cijeli život jer neprestano usvajamo nove lekcije i ako smo u tome uspješni stječemo mudrost i zrelost. To nam donosi duševni mir, proširuje misaone horizonte i omogućava da u svakoj fazi života, unatoč izazovima koje donosi, uživamo podržani svim iskustvima, ugodnima i neželjenima, koja smo dotada stekli.

Odluke poput onih što izabiremo kao naš poziv ili zanimanje, koga za partnera, želimo li zasnovati obitelj ili ne, što su nam prioriteti u životu, prepuštamo li se ovisničkim ponašanjima i neumjerenosti u bilo čemu, brinemo li o vlastitom zdravlju itd. postupno oblikuju i utiru naš životni put. Neke su zasigurno važnije od drugih, ali nerijetko puno naizgled beznačajnih odluka dugoročno rezultira nekim općim željenim ili neželjenim smjerom našeg života.  

‍

Svjesno življenje

‍

Danas je vrlo raširena sintagma „rada na sebi“, odnosno osobnog razvoja.

Što ona znači? U kriznim situacijama znači aktivno se propitkivati kako ih prevladati, možemo li sami ili uz nečiju pomoć: bliskih osoba od povjerenja ili stručnjaka. U „mirnodopskim“ okolnostima to bi bilo promišljati koje vještine bismo željeli unaprijediti, koje ciljeve u budućnosti ostvariti, a potom djelovati: čitati relevantnu literaturu, pohađati radionice, predavanja ili neki formalni oblik obrazovanja, pronaći si nekoga za mentora i neformalnog učitelja, baciti se na posao i metodom pokušaja i pogrešaka stjecati iskustvo dok ne otkrijemo najbolji način za nešto. Upravo nam aktivno i kreativno traženje rješenja i nadilaženje prepreka u svakodnevnom životu jača prilagodljivost, osnažuje nas te čini kompetentnima i samopouzdanima. Dugoročno gledano, znatno je korisnije puno puta pokušati i ne uspjeti nego nikad ništa ne pokušati pod pretpostavkom vlastite bespomoćnosti.

Zašto je dobro neželjene događaje i situacije koje nas zadese sagledati iz šire perspektive prije nego zaključimo da „nemamo sreće u životu“ i što god poduzeli „neće nam biti bolje“ zgodno oslikava drevna kineska priča o seljaku koji je živio u vrlo siromašnom selu. Smatrali su ga dobrostojećim jer je imao konja za oranje i prijevoz. Godinama je uz njegovu pomoć obrađivao svoja polja dok jednoga dana konj nije pobjegao. Doznavši za to, svi susjedi pohitaše utješiti seljaka.

Kakva nesreća! - rekoše suosjećajno.

Možda jest, možda nije. - odgovori seljak.

Drugo jutro konj se vrati predvodeći krdo divljih konja.

Kako je to divno! - uzviknuše susjedi.

Možda jest, možda nije. - odgovori seljak.

Sljedećeg dana seljakov sin pokušao je jahati jednoga od divljih konja no ovaj ga je zbacio sa sebe i mladić je slomio nogu. Susjedi su izrazili svoje žaljenje zbog velike nesreće koja ga je snašla, ali seljak je opet ponovio: Možda jest, možda nije.

Nekoliko tjedana kasnije zemlja je ušla u rat i vojska je došla u selo provesti mobilizaciju. Svi mladići bili su unovačeni osim seljakova sina jer je imao slomljenu nogu. Susjedi čestitaše seljaku na sreći koja mu se na kraju osmjehnula.

Možda jest, možda nije. - odgovori im seljak.

Čemu nas uči ova priča? Prihvatiti sve što nam se događa bez vrednovanja – tako je kako je, ni dobro ni loše. Kad nešto procijenimo kao loše za nas gotovo automatski stvaramo priče o tome kako će  negativno utjecati na našu budućnost i otvaramo put patnji – brinemo se, strahujemo, frustrirani smo. Trošimo energiju i vrijeme opirući se stvarnosti koja nam se ne sviđa i koju ne možemo promijeniti umjesto da ih usmjerimo na promišljanje ideja i akcija koje će nam omogućiti da budemo dobro, odnosno bolje. Prihvaćajući našu trenutnu stvarnost kakva jest jednostavnije nam je djelovati za svoje dobro. Osjećamo veću fokusiranost, bistrinu, uravnoteženost.    

‍

Birajmo svoj put

Propitkujući se što nam je važno i vrijedno, osvještavajući misli i emocije koja u nama pobuđuju trenutne životne okolnosti kao i ponašanja koja iz njih proizlaze, omogućava nam da smo prisutni u svom životu. Svaki dan. Ako smo stalno u kontaktu sa samim sobom i poštujemo svoj unutarnji glas onda nam se smanjuje vjerojatnost da ćemo se jedno jutro probuditi i zaključiti da nam se „dogodio“ život koji nismo htjeli. Ipak, često se odlučujemo za život „na autopilotu“ koji predstavlja liniju manjeg otpora i kratkoročno je jednostavnija strategija, no koordinate našeg života nisu unaprijed zadane, osim ako ih sami ne fiksiramo. Usvajanje stava da je samo promjena stalna i da se, svjesno ili nesvjesno, kontinuirano prilagođavamo novim životnim ulogama i okolnostima, može nam olakšati svakodnevicu. Biti svjestan sebe, onoga što želimo i čemu težimo u ovom trenutku, omogućava nam da prepoznamo koji je ispravan sljedeći korak koji trebamo poduzeti u željenom smjeru umjesto da se gubimo u šumi vlastitih misli i strahova „što bi bilo kad bi bilo“. Jedan po jedan korak u pravom smjeru dovest će nas do onoga što želimo. Put neće nužno biti pravocrtan ili najkraći mogući, ali ćemo stići do cilja i to na način koji je za nas najkorisniji u smislu učenja i stjecanja iskustva. Neka od njih će vjerojatno biti neugodna i neće nam ih biti jednostavno „prožvakati“, ali ako ih shvatimo kao vrijedne lekcije iz kojih učimo onda nas osnažuju i bolje pripremaju za neke buduće izazove. Prošli neuspjesi nisu opravdanje za pasivnost koja nas drži prikovane za „mrtvu točku“ i najčešće produbljuje naše nezadovoljstvo. U samoj prirodi čovjeka je poriv za iskorištavanjem svojih potencijala i talenata (svi ih imamo!), za stvaralaštvom (bilo koje vrste) i pomicanjem vlastitih granica jer nam to donosi ispunjenje i zadovoljstvo. U nekim situacijama i nečinjenje može biti dobra odluka, ali je važno da to bude naš svjestan i promišljen izbor. Isto vrijedi i za odustajanje ako se na taj način rješavamo nezdravih navika, posla koji nas ne veseli ili međuljudskih odnosa koji nas iscrpljuju. Ne postoji univerzalan odgovor ili rješenje za sve životne situacije, ali možemo reći da postoji jedan univerzalno učinkovit pristup koji možemo opisati u sljedeća tri koraka:

• sagledati i prihvatiti svaku situaciju kakva jest
• osvijestiti što želimo i možemo u danim okolnostima imajući na umu svoju dobrobit
• odlučiti što ćemo napraviti i realizirati svoju odluku prihvaćajući njene posljedice, ma kakve bile, s punom odgovornošću.

Na ovaj način se razvijamo kao osobe te konstruktivno i aktivno pridonosimo kvaliteti svog života.